Dnevnički zapis — Dan u životu tekstopisca
Dobro jutro. Budim se polako, bez žurbe. Prvo što primijetim je svjetlost koja se probija kroz zavjese. Ponekad imam osjećaj kao da mi jutro govori da ne moram odmah biti kreativan – dovoljno je samo biti prisutan. Oblačim se, uzimam slušalice i izlazim. Šetnja mi je prešla u naviku, možda čak i u svojevrsnu terapiju. Dok se krećem ulicama, posmatram ljude, zgrade, tramvaje – sve one obične stvari koje kasnije, sasvim neočekivano, postanu dio nekog stiha. Sjedam za svoj uobičajeni sto u kafiću. Kafa, voda, doručak. Ništa posebno, a ipak mi znači. Dok pijem prvu kafu, bilježim kratke misli. Ponekad je to samo ritam rečenice. Ponekad želim pretvoriti sliku u stih. A ponekad – ništa. I to je u redu. Naučio sam da ništa ne forsiram. Kad se vratim kući, palim laptop. Otvaram DAW. To je trenutak kada se dan prebacuje iz vanjskog svijeta u onaj unutrašnji. Tražim ritam. Ponekad ga odmah pronađem; drugi put se satima vrtim u krug. Snimim probni vokal, pa ga obrišem. Onda snimim drugi. Ponekad imam osjećaj kao da se svađam s vlastitim glasom, pokušavajući ga nagovoriti da izgovori ono što mislim. Tekst pjesme se polako slaže. Ponekad jedna rečenica promijeni cijeli smjer pjesme. Ponekad ništa ne ide od ruke. Ali ostajem tu, u studiju, jer znam da se pjesme ne rađaju samo iz inspiracije – rađaju se iz upornosti. Popodne prelazi u večer. Papiri ostaju razbacani po stolu, sesije otvorene, kafa dopola popijena. Osjećam tihu vrstu umora, ali i zadovoljstvo. Ne neko veliko, trijumfalno – već taman toliko da znam kako dan ima smisla. Snimam projekat i gasim monitor. Na kraju dana, zapisujem ovo. Ne zato što moram, već zato što mi to pomaže da shvatim kako kreativnost ne dolazi u velikim trenucima – ona se dešava u onim malim, običnim. I da svaki dan, čak i onaj najtiši, nosi mali dio buduće pjesme.
